Planina Tara: Moja najlepša iskustva u poseti mrkom medvedu


Planina Tara: Moja najlepša iskustva u poseti mrkom medvedu



Autor fotografija:

Bojana J.


Planina Tara, ukrašena smaragdno plavim kanjonom reke Drine, nalazi se u Zapadnoj Srbiji. Prosečna nadmorska visina je oko 1.200 m. Ukoliko do sada niste posetili ovu regiju Srbije, toplo preporučujem. Zateći ćete netaknutu prirodu i prirodne atrakcije kakve ne možete videti u drugim krajevima Srbije.

Postoji legenda o tome kako je Tara dobila ime. Naime, bog Tar, koji je bio opčinjen lepotom ovih predela, odlučio je da ovde provede život, i po njemu je i planina dobila ime Tara.

O njenoj lepoti dovoljno govori to što je 1981. godine proglašena za nacionalni park. Josif Pančić je na ovoj planini 1875. godine otkrio endemsku vrstu četinara, koja je nazvana po njemu Pančićeva omorika - najlepši četinar Evrope.

U ovom tekstu ćete pronaći iskustava koja, po mom mišljenju, ne bi trebalo propustiti, ako odlučite da dođete na Taru.


1. Kapija Podrinja kao usputna stanica

Na putu za Taru, ako idete preko Bajine Bašte, naići ćete na vidikovac na planini Povlen, sa spektakularnim pogledom na okolna brda i sela, koji seže i do Republike Srpske. Nalazi se na 925 m nadmorske visine.

Ovo mesto predstavlja i tačku od koje počinje ulazak u živopisnu dolinu Drine.

Na vidikovcu je postavljen drveni plato, sa koga možete uživati u pogledu, ali i pročitati osnovne podatke na informativnoj tabli.


Kapija Podrinja kao usputna stanica

2. Kaluđerske bare

Smeštaj smo našli na Kaluđerskim barama, verovatno najpoznatijem i najpitomijem turističkom centru na Tari. Mnogi ih smatraju i najlepšim delom Tare. Nalaze se na nadmorskoj visini od 1.059 m. Postoje uređene pešačke staze, sportski tereni, trim staze, kao i staze za skijanje i sankanje, pa sportskih aktivnosti ima na pretek.

Postoje priče da je turizam na Tari započeo baš na ovoj lokaciji, kada je iguman manastira Rača izgradio prve „smeštaje“ na Tari, koji su nazvani manastirski stanovi, u periodu između dva svetska rata. Ukupno je bilo 60 kreveta, a turisti su putovali vozom do železničke stanice Kremna, odakle su ih domaćini dovozili konjskom zapregom.

Danas na Kaluđerskim barama centralno mesto zauzima hotel „Omorika“ (ima zatvoreni bazen, koji, uz naplatu, mogu koristiti i oni koji nisu gosti hotela), a smeštaj možete naći i u brojnim privatnim apartmanima. Ovde ćete naći nekoliko prodavnica (lošije snabdevenih) i poštu. U okolini hotela „Omorika“ naći ćete sportske terene, dečija igrališta, trim stazu. Ski staza se nalazi pored restorana "Kurta". Postoje i staze za sankanje.


Kaluđerske bare

3. Restoran "Kurta"

Po dolasku na Taru, kako smo bili gladni, prvo smo potražili mesto gde bismo mogli da jedemo. Dobili smo preporuku za restoran „Kurta“, za koji kažu da je čuven po dobroj hrani. Restoran se nalazi u glavnoj ulici, tako da ga nije teško pronaći. Spolja izgleda kao porodična kuća. Unutra je sređena kao tipična srpska kafana. Ispred postoji parking za nekoliko vozila.

Teleće pečenje je jedan od specijaliteta po kome je ovaj restoran čuven. Mi smo restoran posetili na Veliki petak i tada su imali samo posan meni. Ali to nije bila mana. Jeli smo odličnu pastrmku, po vrlo povoljnoj ceni. Porcija je bila izuzetno velika, a riba veoma ukusno pripremljena. Svakako mesto koje preporučujemo za obroke. Ukusno, velike porcije i pristupačne cene.

Od restorana "Kurta" možete nastaviti ka hotelu "Beli bor" i peške otići do vidikovca Crnjeskovo. Pa da vidimo kako izgleda ova šetnja...


Restoran "Kurta"

4. Manastirski stanovi

Od Restorana "Kurta" krenite levo, prema hotelu "Beli bor". Asfaltni put vodi najpre pored livada, potom kroz veliko vikend naselje, da bi stigao do konjičkog kluba, a potom i manastirskih stanova.

Manastirski stanovi se nalaze na oko 2,5 km od centra Kaluđerskih bara. Deo su manastira Rača, a čine ga stanovi sa malom crkvicom posvećenom Saboru srpskih svetitelja, gde sveštenici iz manastira Rača dolaze za praznike.

Odmah pored manastirskih stanova je i ergela, a neretko možete videti konje kako slobodno šetaju livadom.


Manastirski stanovi

5. Vidikovac Crnjeskovo

Nakon manastirskih stanova, vidimo prvo upozorenje da je ovde stanište mrkih medveda i da dalje idemo na sopstvenu odgovornost. Iako kažu da ovde ima medveda i da je susret sa njima jako redak, nije nam svejedno i čitamo uputstva kako da se ponašamo ako se ipak sretnemo. Kažu da treba samo stajati mirno i ne ispuštati zvuke, ali ljudi pričaju i da treba raširiti jaknu da medved vidi veću površinu ili da je jedini spas trčati nizbrdo, jer je čovek samo tako brži od medveda. Srećom, ovi saveti nam nisu bili potrebni.

Od znaka za malog mrkog medu, krećemo se kroz gustu šumu nekih pola sata do vidikovca.

Vidikovac Crnjeskovo se nalazi na 900 m od manastirskih stanova, na 1.035 m nadmorske visine. Za one koji ne mogu dugo da šetaju, auto se može parkirati kod manastirskih stanova. Lako je nizbrdo, malo teže u povratku.

Na uskom stenovitom špicu vidikovca ima nekoliko klupica. Odavde se vidi klisura reke Rače i Bajina Bašta. Sa leve strane na visokoj steni, nalazi se beli krst. Ispod su pećine u kojima su se krili rukopisi i svetinje iz manastira Rača, koji se takođe vidi odavde, a koji ćemo sledeći posetiti.


Vidikovac Crnjeskovo
Vidikovac Crnjeskovo

6. Manastir Rača

Vreme smo iskoristili da se kolima provozamo do manastira Rača. Nalazi se pored rečice Rače, unutar klisure. Predstavlja srednjovekovni manastir i potiče iz 13. veka, a zadužbina je kralja Dragutina Nemanjića. Manastir je posvećen Vaznesenju Gospodnjem.

Tokom istorije, više puta je rušen i obnavljan. Današnji izgled potiče iz 1830. godine. Tokom 17. veka je ovde bio prepisivački centar u kome se očuvala srednjovekovna književnost, a ovde su se umnožavale i bogoslužbene knjige. Tokom II svetskog rata je ovde čuvana najdragocenija knjiga srpske književnosti - Miroslavljevo jevanđelje, koje predstavlja najstariju sačuvanu knjigu pisanu na srpskom književnom jeziku.

Manastir je prelepo uređen i obnovljen, a crkvica odaje neverovatan utisak čistote i smirenosti. Posebno je lepo ukrašena cvećem na praznike. Mi smo je posetili na Blagovesti i osetili ovu svečanu atmosferu.

Iza manastira se nalazi ribnjak i restoran, koji služi pastrmku iz ribnjaka.


Manastir Rača

7. Restoran “Jeremičak”

Ako na Kaluđerskim barama tražite dobro mesto za doručak, svakako vam preporučujem restoran „Jeremičak“, jedan od prvih restorana na Tari. Nalazi se u samom centru Kaluđerskih bara. Radno vreme je od 08:00-21:00. Pored odličnih obroka koje možete pojesti za ručak ili večeru, imaju i zaista odličnu ponudu tradicionalnih jela za doručak. Porcije čega god da uzmete su ogromne.

Što se tiče doručka, obavezno probajte Tarski doručak, koji se sastoji od prženih jaja sa slaninom, domaćeg sira, ajvara i odličnih uštipaka. Možete uzeti i lepunju "Jeremičak", sa kačkavaljem, jajima i šunkom, uz koju dobijate činiju sa pretopom. Uz sve to preporučujem da probate odlično domaće kiselo mleko. Probali smo punjenu pljeskavicu i rebra, i zaista su odlični, ako tražite opciju za ručak ili večeru.

Tokom praznika i vikendom, kada ima više turista, peče se i pečenje na ražnju, koje mami posetioce. Osoblje je ljubazno, a cene su zaista pristojne za ogromne porcije koje se dobijaju.


Restoran “Jeremičak”

8. Kućica na Drini

Sledeći dan smo iskoristili da se provozamo kolima po Tari i okolini i obiđemo još neka zanimljiva mesta. Najpre smo otišli do Bajine Bašte, da vidimo čuvenu „Kućicu na Drini“. Ona je na ovom mestu već oko tri decenije, i predstavlja veoma originalan i simpatičan simbol ovog mesta.

A evo i kratke priče kako je nastala... Naime, 1968. godine, nekoliko zaljubljenika u reku, podiglo je kućicu na velikoj steni na sredini Drine, preko puta kafane “Kod dve lipe”. Veliki broj mladih je ovde provodio vreme, a ovde se rodila i ideja o osnivanju kajakaškog kluba „Drina“. Iako ju je Drina mnogo puta plavila i rušila, uporno su je obnavljali ili podizali novu. Danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola Bajine Bašte.

Do kućice ne možete doći, osim ako nemate organizovanu turu. Ako ste samo u prolazu, možete se parkirati, na info tablama pročitati o istorijatu kućice i spustiti se što bliže reci, odakle je možete fotografisati, sa uređenog platoa.


Kućica na Drini

9. Perućac (Vrelo i jezero)

Iz Bajine Bašte uputili smo se ka Perućcu. Ne znam da li ste znali, ali tamo teče verovatno najkraća reka na svetu. Duga je samo 365 m, pa mnogi kažu da je reka Vrelo duga godinu dana, a nazivaju je čak i „reka godina“. Reka se posle kratkog toka i predivnog vodopada uliva u Drinu. Ima fascinantan izvor, do koga možete doći, iz koga kulja beličasta voda, nekoliko mostića, uređeno šetalište celim tokom. Vodopad preko koga se uliva u Drinu je takođe atraktivan, ali ga je teže videti. Dobar ugao je ako biste se provozali čamcem.

Na istom tom „ušću“, nalazi se i restoran „Vrelo“, sa velikom terasom, takođe atraktivnog izgleda. Inače, Drina sa rekom Vrelo je u akciji izbora sedam srpskh čuda prirode u organizaciji Turističke organizacije Srbije proglašena za prvu prirodnu lepotu Srbije, pa vam to dovoljno govori o kakvom se mestu radi.

Posle smo se provozali i do jezera Perućac. Oko jezera nema nekih posebnih sadržaja, osim plaže u letnjem periodu. Nismo se dugo zadržavali, već smo produžili u dalji obilazak prelepe Tare.


Perućac (Vrelo i jezero)

10. Vidikovac Banjska stena

Put smo dalje nastavili do atrakcije zbog koje smo najviše ovde i došli – vidikovac Banjska stena, kažu drugi najlepši vidikovac u Srbiji. Nalazi se na 10 km od Mitrovca na Tari. Morate proći kroz Mitrovac, da biste došli do staze odakle počinje uspon ka vidikovcu.

Staza do vidikovca je dobro obeležena, to je u stvari šumski širi put, u dužini 6 km, kojim se može i kolima. Kolima se može doći do jednog uređenog stajališta, odakle ima peške još oko pola sata. Uz stazu ima nekoliko edukativnih tabli o biljnom i životinjskom svetu, kao i uputstva kako se ponašati ako sretnete medveda.

Na samom vidikovcu postoje klupe. Inače, ima tri uređena dela, tako da nemojte da propustite da se prošetate do svih. Na prvom su klupe, na drugom drvena slika medveda kroz koju možete napraviti lepe fotografije, a na trećem durbin za posmatranje okoline. Pogled sa ovog trećeg je možda i najlepši. Sa vidikovaca se pruža lep pogled na veštačko jezero Perućac, kanjon reke Drine i područje Osata u Bosni i Hercegovini.


Vidikovac Banjska stena

11. Mitrovac na Tari

Pošto smo bili u prolazu, po povratku sa Banjske stene smo svratili do Mitrovca. Najpoznatiji je po dečijem odmaralištu, koje je izgrađeno 1979. godine.

U okviru kompleksa postoji Sovina šumska učionica, lokalitet posebno namenjen deci, ali je zanimljiv i odraslima. Sastoji se od edukativne staze dužine oko 400 m, sa pet odmorišta, stolovima i klupama, kao i edukativnim tablama o biljnom i životinjskom svetu Tare. Staza većim delom prolazi kroz šumu smrče i jele. Veoma je lepo prošetati – nemojte propustiti!


Mitrovac na Tari

12. Crveni potok i Tepih livada

Sledeća stanica u Mitrovcu na Tari nam je bila jedina prašuma u Srbiji. Rezervat prirode “Crveni potok”, dobio je ime zbog potoka koji protiče kroz zemljište od crvene ilovače, od koje dobija crvenu boju. Pored neobično crvene boje, ovo mesto je posebno i zbog toga što je na njemu očuvan prašumski tip šume. Ovde ćete videti naravno i Pančićeve omorike. Ovaj lokalitet je značajan i zbog toga što u slojevima treseta krije istoriju staništa biljaka i životinja Tare.

Kao da “crvena šuma” nije bila dovoljna, u sredini ovog rezervata nalazi se još čudnije mesto. Tepih livada nazvana je tako jer dok hodate imate utisak kao da hodate po mekanom tepihu. Ovo tresetište je staro više hiljada godina, a i dalje raste oko 1 mm godišnje.

Na ulazu je navedeno da se ulaz plaća i da je moguć obilazak samo sa vodičem. Nalazi se odmah na izlasku iz Sovine šumske učionice.


Crveni potok i Tepih livada

13. Zaovinsko jezero

Nakon pauze za ručak, provozali smo se do Zaovina, naše poslednje stanice na ovom putovanju. Zaovine su čuvene kao mesto na kome je otkrivena Pančićeva omorika.

Kad smo se približili jezeru, atmosfera me je podsetila na more. Sve je mirisalo na kreme za sunčanje, a oko nas je bilo mnoštvo ljudi u kupaćim kostimima, sa peškirima i prostirkama u rukama. Pitali smo meštane gde preporučuju da se kupamo, na šta smo dobili odgovor da je vrlo blizu, na jezeru Spajići, mnogo lepša plaža i bez gužve.

Do te plaže se dolazi kada se skrene sa puta oštro levo, kod putokaza za "Lukino selo". Put nizbrdo nije loš, ali je teško mimoilaženje. Kad se spustite do jezera, imate improvizovani parking. Sama plaža je zapravo travnjak. Ima dosta mesta, ali jako malo hlada, pa to imajte na umu ako dolazite sa decom. Boja vode je smaragdno zelena, bistra, a u kontrastu sa okolnim stenama i šumama izgleda nestvarno. Ali voda! Ledena! I oni najhrabriji odustaju od ulaska u vodu, a i kada u nju uđu, vrlo brzo izlaze.

Za ulazak u vodu ima utaban samo jedan puteljak, koji se spušta do jezera. Ljudi se uglavnom sunčaju.

Otišli smo potom i do plaže na Zaovinskom jezeru, koja je kamenita i baš velika. Boja vode je prelepa, kao i celokupan ambijent.

Vrlo blizu se nalazi restoran "Tarsko jezero". Uvek je velika gužva. Imaju baštu s pogledom na Zaovinsko jezero, ali kako nismo našli mesto, uzeli smo hranu za poneti i ručali u njihovom kafiću, koji takođe ima divan pogled. Možete klopu poneti i na jezero.


Zaovinsko jezero

Ostalo je još dosta lepih mesta i vidikovaca koje smo želeli da vidimo, ali je za jedan vikend i ovo bilo sasvim dovoljno.


BONUS: Smeštaj na Tari

Na Tari smo bili smešteni u jednom od najinteresantnijih objekata koji smo ikada videli. "Šumska kuća" se nalazi u Kaluđerskim barama i veoma je moderno opremljena, iako je reč o objektu iz 1958. godine, koji je naravno renoviran. Jedna je od prvih kuća za odmor izgrađena u ovom delu Tare.

Kuća je podeljena u dva apartmana, sa zasebnim ulazima i na različitim nivoima. Mali apartman za par, a veliki apartman za porodični odmor. Smeštena je u borovom šumarku, izolovana od buke i prolaznika, ali ipak na samo minut hoda od hotela "Omorika", nedaleko od marketa, teniskih terena, fudbalskog igrališta i restorana „Jeremičak“. U blizini kuće je pešačka i trim staza, kojima dolazite do pijačice suvenira, nedaleko od hotela „Omorika“.

Manji apartman "Cave" (u kome smo bili smešteni) je osmišljen kao pećina! Idealan je za dve osobe, ali ima i dodatni ležaj, dvosed na razvlačenje. Unutra su sačuvani kameni zidovi i drvene grede, pa ima neki rustični ton. Međutim sve je renovirano, tako da vam je na raspolaganju moderna kuhinja, kupatilo u kamenu, kamin i pećina u kojoj ćete i spavati. Neverovatno iskustvo!

Ispred, na kamenom pločniku je mesto za sedenje, ognjište za vatru i roštilj. Ispred objekta ima mesta za parkiranje u šumi, ali računajte da gde god krenete kolima, moraćete posle da ih perete, jer je svuda po šumi blato. Unutra je veoma toplo. Dobijate njihovu posteljinu i peškire, a u kupatilu ima i fen.


BONUS: Smeštaj na Tari


Prijava na newsletter

Ako vam se svideo ovaj tekst i želeli biste da dobijate informacije o novim tekstovima objavljenim na blogu, možete se prijaviti na linku koji sledi: Prijava na newsletter


Srodni tekstovi

Ukoliko Vam se svideo ovaj tekst, možda će vam biti zanimljivi i sledeći tekstovi na blogu:

Višegrad: Šta videti i iskusiti u čuvenom gradu na Drini

Zlatibor: Moja najlepša iskustva među zlatnim borovima

Čarobni breg: Dok sunce zalazi nad Mokrom Gorom


Višegrad: Šta videti i iskusiti u čuvenom gradu na Drini

Ovim tekstom “putujemo” do Višegrada, malog, ali sadržajnog grada u Republici Srpskoj. Turistički je postao značajan zahvaljujući Ivi Andriću i ćupriji (iz Andrićevog romana “Na Drini ćuprija”) - mostu Mehmed paše Sokolovića. Lepotu Višegrada upotpunjuje Drina, koja gradi drugi po veličini rečni kanjon u Evropi, kojim možete krstariti brodovima. Sam grad je mali i može se obići za 2-3 sata.


Čarobni breg: Dok sunce zalazi nad Mokrom Gorom

Dok sam bila dete, leto je uvek bilo predviđeno za boravak na planini. Makar nekoliko dana. Planinski vazduh i svežinu nije moglo da zameni more. Mada, destinacija koju ću vam preporučiti je podjednako atraktivna za svako godišnje doba. Leti ćete uživati u svežini, tokom jeseni u dugim šetnjama po prirodi, zimi ćete se sankati i skijati, a u proleće biti svedok buđenja nestvarne prirode i njenog najlepšeg izdanja.


Zlatibor: Moja najlepša iskustva među zlatnim borovima

Zlatibor, jedna od naših najlepših planina, podjednako interesantna u svako godišnje doba. Ako dođete vikendom ili praznicima, zateći će vas gužva, gužva i gužva... bukvalno svuda! I na putu do Zlatibora, na pumpama, u prodavnicama, restoranima. Prepuno je ljudi gde god da se okrenete. Pamtim ga kao mesto na koje sam svakog leta odlazila sa porodicom i tamo provodila bar nedelju dana, u istraživanju okoline i uživanju u beskrajnim šetnjama po čistoj prirodi i svežem vazduhu.